Na upit ravnateljici Gradskog muzeja Umag, Narcisi Bolšec Ferri, zašto od svih istarskih umjetnika upravo on, slikar Berton Elvis, uslijedio je lapidaran odgovor koji je odredio suštinu i potvrdio njegovu posebnost. Jer „autor jednostavno dokazuje da pozicija autodidakte može biti drugačijom“. Zamijećeno je to na samom početku njegove karijere a nastavilo se i potom. Kao posebna likovna nadarenost. Kao informiranost i kvalitetna samoedukacija. Kao produhovljena duhovitost, nenametljivo prisustvo ironije i autoironije na ime inteligentnog odmaka od kiča, agresivnosti i banalnosti svakodnevlja.
Kao lucidna igrivost u kojoj rukopis dječjeg slikarstva čuva krhkost memorije, ali i transportira ideju direktno i bez posrednika. Upoznali smo ga kao pomalo divljeg koloristu koji boju rabi solarno, s jednakom radošću i otvorenošću. Odnosno onoga koji kolažira, kašira, kolorira, kombinirano intervenira, inverzno se potpisuje i putem raste. Kako, odgovorila je u Pazinu, Gradu koji Bertona iznimno voli, pov. umjetnosti Marija Ivetić u katalogu izložbe za Muzej Grada Pazina 2000. Pomnom analizom njegovih ciklusa od kojih su svi iznjedreni iz „tematske potke krajolika“, kao imaginarnog poretka zemlje, neba i vegetacije, preko njegovih limuna, drveća, suncokreta i cvijeća do misaonog, likovnog te estetskog sažimanja u poetiku njegove nove slike jednostavnosti u potpunoj harmoniji. To su njegove „Trave“ koje je nepogrešivošću dobrog poznavatelja za ovu izložbu izabrao Eugen Vodopivec Borkovsky, nastale u smislenom nizu 2001/2002. godine.
Naime, od neba preko njegovih šarenih ikona do trave, odnosno do autonomnosti travke trebao je stići „krajnju sublimiranost likovnog jezika“ kako o njemu piše pov. umjetnosti Višnja Slavica Gabout, autorica selektirane izložbe „Oblik i ritam“ 2001. Godine. Da, autonomija travke postala je Bertonov augmentativ. Ali kakav! Maksimalistički u sklopu redukcije, minimalizma i u samozadovoljstvu otkrića raskoši monokromne umjetnosti. Taj susret suprotnosti rješava bezkonfliktno i inteligentno. I to na dva načina. Prvim od sebe odmiče svaku moguću asocijaciju na /zlo/ rabljen motiv vertikale svijeće, zvonika na vrhu usamljena brijega, nužnog čempresa u daljini. Drugo, obraća se arhetipskom izvršivši pritom eutanaziju mimetičke poetike prostora. Sve u ime i na račun crteža, štujući njegovu izražajnu, izlagačku i neosporno visoku umjetničku vrijednost. I kada je mimetičko ustuknulo pred strukturalnim, a pojmovno pred oblikovnim i kada je objekt kreacije postao njegovim subjektom Elvis Berton je u jednom motivu stekao prepoznatljivost. Autorsku određenost i uvjerljivost oblikovnog vokabulara. U početku travama inspiriran značenjski kao pojmom i simbolom, kako bi stilsko – oblikovnom metamorfozom došao do čiste vizualnosti, čistoga znaka, posljedično i do novog značenja. Maksimalno pojednostavljenje i potpuno pročišćenje dodirnulo je boju postulatom monokroma, ali je sabralo kompoziciju i osnažilo formu. Sinteza, sažimanje i očvršćenje pretvorilo je prostor slike u apstraktno strukturiran pejzaž. Diktat umjetnikove unutarnje energije iskazuje se sada manje emotivno, više promišljeno. Svi elementi, združeno tvore znalački usuglašen vizualni sistem. A njegove trave istinski su njegove stvaralačke vertikale.
Gorka Ostojić Cvajner, 2002.