Većina izložaba koje je Elvis Berton održao u ovom desetljeću barem se tangencijalno referiraju na problematiku ekologije ili se mogu shvatiti - kako je to pjesnički precizno definirala povjesničarka umjetnosti Nataša Šegota Lah – kao "slikarske igre koje se razastiru u prostoru fascinacije prirodom". Uostalom, već u proslovu izložbe, održane u Pazinu 2000., povjesničarka umjetnosti Marija Ivetić upozorava kako aplikacije komadića crnih polivinil vreća unutar niza vegetativnih motiva denotiraju ugrozu idiličnog krajobraza na tragu ekoloških upozorenja.
Pređeni umjetnički put i mediološke izmjene od kolaža preko crteža, slika i hibridnih "slikocrteža" do sadašnjih instalacija od metala i lišća svjedoče o dosljednosti istim oblikovateljskim načelima i tematskim preokupacijama, što je s pravom naišlo na pozitivan odjek stručne kritike, pa i šire publike. U svim spomenutim likovnim disciplinama došla je do izražaja sklonost i umješnost Elvisa Bertona u stvaranju upadljivih plastičkih znakova snažnog asocijativnog učinka.
U tom smislu, ova se metalna šuma može shvatiti i kao sinteza ali i morfološko pročišćenje dosad ponuđenih oblikovateljskih rješenja te kao još jedna odlučna umjetnikova odluka da tradicionalnom umjetničkom motivu ugroženog krajolika pristupi na suvremen i nekonvencionalan način. Kao i dosad, mimetička sastavnica je gotovo u potpunosti odbačena, dok je osnovno izražajno sredstvo oprostoreni crtež metalnih linija te snažno sučeljavanje ogoljelih vertikala i požutjelog lišća pobacanog u podnožju stiliziranih metalnih stabala. U ovom slučaju, bez obzira na oblikovnu istaknutost stabala, nije teško proniknuti smisao i "poruku" ove metalne šume kao lako čitljivog simbola odumiranja iskonskog krajobraza pred nezaustavljivim naletom tehnologije. Umjesto komadića polivinilskih vreća s početka dekade, ovoga puta metalne konstrukcije dominiraju galerijskim prostorom kao alarmantni znak upozorenja kako bi se sa sadašnjim tempom devastacije čak i prirodne ljepote Istre uskoro mogle svesti samo na hrpicu suhog lišća.
Darko Glavan, 2008.