Signatura umjetničkog rada oznaka je koja nosi poruku o identitetu autora, doživljavamo je kao informaciju, element kojemu se ne posvećuje veća oblikovna ili likovna pažnja. Pokušamo li pak vizualizirati putanju našeg oka dok promatramo neko umjetničko djelo, otkrit ćemo kako se u jednom trenutku pogled zaustavlja upravo na potpisu: naoko sporedna informacija tada postaje važan podatak za promatrača.
Osebujan potpis hotimice iskrivljenih i neujednačenih slova, ispisan na način da podsjeća na nezgrapan i nespretan dječji rukopis, pojavljuje se u najranijim radovima Elvisa Bertona i u nepromijenjenom se obliku provlači iz ciklusa u ciklus. Potpis tako postaje autorov znamen, prepoznatljivo obilježje, ima jednaku ulogu kao i bilo koji drugi likovni ili sadržajni element na slici.
S vremenom će infantilno ispisana slova u nekim kompozicijama poprimiti sve veću važnost, potpis će se multiplicirati čak i osamostaliti te će postati jedini sadržaj rada. Usredotočenošću na svoje ime i prezime i njihovim opetovanim ispisivanjem, zadire se u sklisku zonu samodopadnosti i narcisoidnosti. Upravo se karakteristika suvremenog društva, a ne umjetnikova karakterna crta – premda ni ona nije isključena – izvrgava ironiji i kritici u tematskom ciklusu nazvanom selfi(sh).
selfi(sh) je serija radova na kojoj Berton počinje raditi 2016. godine, a potaknuta je fenomenom manične izrade autoportreta, selfija, i njihovom objavom na društvenim mrežama. Korištenjem raznoraznih pomagala i filtera iskrivljuje se realna slika koja se dotjeruje ne bi li ona bila savršena, granice zadiranja se nekontrolirano pomiču pa fotografija postaje artificijelna, ponekad čak i nakaradna. Takvim odnosnom prema fotografiji, kao jednom od najrealnijih medija, mijenja se njezin prvobitni smisao jer ekranska slika koja nam se prezentira nije ništa drugo nego iluzija podložna manipulaciji.
Na Bertonovim se platnima zaintrigiranost selfijima, autoportretima izrežiranim prema mjerilima koje postavlja suvremeni milje, opredmećuje ispisivanjem autorova imena i prezimena. Portret govori o osobnosti portretirane osobe, ali i potpis, koji nije tek puko nizanje grafema, sadrži dio identiteta te ga možemo interpretirati kao vrstu autoportreta. Berton svoje ime iz uobičajenog ruba ili ugla slike, diskretno skrivenog u kadru, premješta na središnje mjesto u kompoziciji, nauštrb svih ostalih vizualnih elemenata na slici. Kao što je hiperprodukcija selfija i dijeljenje privatnosti na suvremenim platformama komunikacije, kako bi se došlo u središte pozornosti i skrenulo pažnju na sebe, poprilično egocentričan čin, tako se i akcentuiranje imena na slikarskom platnu može protumačiti kao narcisoidna autorova gesta. Međutim, ispisivanjem i isticanjem svojega potpisa, svojevrsnog selfija, Berton reagira na izvitoperen sustav društvenih vrijednosti ironičnom, ili čak samoironičnom, gestom pa cijeli ciklus naziva igrom riječi selfi(sh).
Iako su Bertonovi radovi u brojnim kritičkim tekstovima i izložbenim štivima interpretirani prvenstveno kroz likovnu prizmu blisku artbrutovskoj poetici koja koketira s nepretencioznim i vedrim crtežom te kroz tematiku baziranu na lokalnom habitusu, u njegovim su slikama, skulpturama i instalacijama prepoznati i složeniji sadržaji poput ugroženosti prirode, kritike ljudske potrebe za akumuliranjem nepotrebnih stvari, pitanje nasljeđa i identiteta, memorije i lokalne pripadnosti.
Pronicljiv autorov pogled na suvremeni društveni kontekst, koji na suptilan, a ponekad i na ironičan način, podvrgava kritici, pratimo i u ciklusu selfi(sh): iako dopadljive likovne izvedbe govore o lakoći stvaranja, a u prikazanim motivima prevladavaju ludičke scene, slike progovaraju o serioznim aktualnim sadržajima.
Vilma Bartolić, lipanj 2022.