Onda Josip reče faraonu: „Faraonov je san samo jedan: Bog javlja faraonu što kani učiniti. Sedam lijepih krava, to je sedam godina; sedam lijepih klasova opet je sedam godina. Tako samo jedan san. Sedam mršavih i ružnih krava poslije njih, a tako i sedam praznih istočnjakom opaljenih klasova, označuje sedam gladnih godina.“ 41,10 – 42, Knjiga postanka 1
Koncept izložbe o sedam gladnih godina nastao je nakon mog dokoličarskog razgovora sa slikaricom Mirjanom Matić iz mjesta Deklevi, tamo negdje krajem prošlog ljeta. Pričali smo o kravama. Ne sjećam se točno zbog čega smo započeli tu temu, ali došao sam na ideju, kako Mirjana vlada tehnikom kaširanja s kojom još nemam iskustva, da zajedno napravimo skulpture krava u prirodnoj veličini. Nismo ih realizirali, ali se iz te priče kod mene iznjedrila ideja o sedam mršavih krava. Poklopilo se nekako sa situacijom u zemlji, sa sedam kriznih godina u Hrvatskoj, a i s mojom pripremom u vezi izlaganja u Rijeci. Počeo sam proučavati anatomiju krava, kosture…poželio sam ih ogoliti, da izgledaju izmučene, ispaćene, izmuzene... kao velika većina stanovnika ove države…
… odgovara Elvis Berton na moje pitanje otkud započinje koncept sedam gladnih godina, kako se on gradio i što njemu znače krave. Većini nas one su simpatična goveda, simboli plodnosti i zemlje. Priče o kravi/kravama nalazimo u gotovo svim religijama, mitologijama, dok ih u basnama po svemu sudeći i nema. Doista, znate li vi koju? Meni pada na pamet samo ona ljubičasta s alpskih pašnjaka. Možda ih nema stoga što su krave na Istoku već tisućama godina svete, a na Zapadu hraniteljice ljudi. Možda? No, recimo, ima ih u zoonimima. Prisutni su u imeničkim frazemima suprotnoga frazeološkog značenja: sedam gladnih krava motiviranih starozavjetnom prispodobom o sedam debelih i sedam mršavih krava koje je Josip protumačio kao nagovještaj sedam godina blagostanja nakon kojih će uslijediti sedam gladnih godina. Frazemom se opisuje razdoblje neimaštine i višegodišnje nerodice. Elvis Berton uglavnom zadržava sadržaj preuzet iz Biblije, no oblik mu je ponešto drugačiji. Odnosno, ispao je drugačiji, jer njegovih sedam samostojećih krava od željeza, postavljenih u galerijskom prostoru, zapravo izgledaju – simpatično. Koliko god je tražio načina, i uspio u tome, da ogoli sliku krave, zadržavajući se spretno na osnovnim obrisnim linijama, toliko mu je izmakao subverzivni naboj koji se utopio u jednoj od politika humora. Tako da, bez obzira na to što sedam gladnih godina upozoravaju na društvenu devijantnost, krećući se (iz)među skulptura krava prije ćemo doživjeti ugodu nego samoprijegor vlastite neangažiranosti ili pasivnosti spram aktualnog stanja u društvu. Ali isto tako priklonit ćemo se ironiji, satiri, campu, apsurdu, šali, parodiji itd., dakle jednom od oblika humora kao strategiji Bertonova ukazivanja na ozbiljne i važne društvene teme. Kažimo i to da je njegov angažman nenametljiv, iskazan kroz distancu smijeha, što u konačnici može biti i najučinkovitiji način istupa spram realnosti i afirmacija autonomije.2 I dok su Sedam gladnih godina za Bertona osebujne vizualne senzacije koje istodobno sadrže ugodu, politike humora i figuralnu aluzivnost, unutar provedbi naslućuju se početna slova neke druge abecede. Razloge tome vidim u nekoliko, barem meni, važnih detalja: materijalu, koreografiji pogleda i zvuku.
Naime, sedam skulptura krava, nastale su aranžiranjem različitog sekundarnog tj. otpadnog materijala. Berton ga nalazi na različitim mjestima (pored ceste, u jarku, na polju, u nečijoj garaži, u otpadu itd.), skuplja i prisvaja ga te pretvara u funkcije vlastite poruke. Najjednostavnije rečeno, on koristi svijet stvari kao riječi, i to u prenesenom značenju. Premještajući ih iz njihovog uporabnog, izvornog konteksta, Berton željezne predmete najrazličitijeg podrijetla združuje i kodira tako da postaju dijelovi nove cjeline i nove naracije. Sedam samostojećih objekata vidnih su željeznih konstrukcija. Trebamo im se približiti kako bi razaznali da su obrisi glava, rogova, vimena, leđa, nogu, rebara, repova i ostalih prepoznatljivih kravljih anatomskih detalja sačinjeni od različitih vida, matica, vijaka, cestovnih rubnika, pa dijelova raznih ograda, žljebova, obruča od bačvi ili građevinskog željeza. Da, da, ručica ili sjedalo od bicikla ili traktora, pa i slavni kotač, imaju odavno svoje mjesto na stranicama povijesti, a time i u umjetničkom svjetonazoru Elvisa Bertona.
U Sedam gladnih godina pored recikliranog materijala kod Bertona vrlo važnu ulogu igra i koreografija pogleda. To postiže zvukom i prazninama; bilo prostora i međuprostora, ali prije svega doslovno prazninama skulpturalnih formi. Zvuk koji dopire iz neznana izvora budi znatiželju, pobudu za hodanjem, šetnjom po tom osušenom pašnjaku samostalnih silueta. Na taj način Berton ukida posjetiteljevu uobičajenu vizualnu logiku kojoj se pridružuje i sluh, zapravo i slušanje postaje posrednikom izložbenog iskustva. Nije to samo stoga što u galerijskoj prezentaciji zvuk postaje važan segment (audio) djela, što je prisutan kao komponenta prostorne organizacije, nego i to što je te zvukove Berton snimio u Savičenti, u štali Darka Pekice. Raspoznajemo zvukove mukanja, mljackanja, pišanja, mahanja repom, kakanja, zujanja, brujanja, zapravo svega onoga što se nevidljivo dešava u štali, ali istovremeno i onoga što se čuje izvan nje, kao što su zvukovi motora, automobila ili lavež pasa. Ti zvuci dolaze od onih istih krava koje smo imali prilike gledati u radovima Šikuti Machine; na fotografijama Andija Bančića gdje, u krupnom planu, vidimo njihove pojedinačne portrete s ispisanim imenima, i u videu Vogrda u kojem Darko Pekica, dok ih čuva, leži na cvjetnoj livadi i naglas čita Walt Whitmanovu poeziju. Taj sitni komad istarske zemlje možemo vezati i za žanr pejzaža, no, on nije više, kako piše Branka Benčić u predgovoru Vogrde, izolirana estetska činjenica i lijepa slika, nego postaje mjestom propitivanja međuodnosa prostora, povijesti, memorije, politike ili identiteta. Tako i Elvis Berton, koji živi ne tako daleko od Savičente, u Katunu Trviškom, dijeli taj isti komad Istarske zemlje.
No, vratimo se zvuku. Njegovo prisustvo u Sedam gladnih godina govori o tome da je podjednako riječ o skulpturama i zvučnoj instalaciji. Sam Berton kaže da je iznenađen time što je zvuk postao jedan od medija oblikovanja njegove umjetničke zamisli. Međutim, smatram da je za njega to logičan slijed razvoja jer je i dalje ostao prepoznatljiv po svojoj prenaglašenoj liniji crteža, odnosno u Sedam gladnih godina - oprostorenom crtežu metalnih linija. Od kolaža preko crteža, slika i hibridnih sliko crteža do instalacija od metala, lišća i drva, i sadašnjih zvučnih, on postepeno razvija vlastitu umjetničku praksu ostajući dosljedan istim oblikovateljskim načelima i tematskim preokupacijama. Međutim, ni veza sa zvukom nije nova, samo što umjetnik nije bio svjestan tog utjecaja. Naime, Elvis Berton ima vrlo bogato iskustvo rada s radijskom produkcijom kao dugogodišnji djelatnik Radio Istre. Vjerujemo da mu je iskustvo rada na radiju, svjesno ili ne, pomoglo u realizaciji zvučne instalacije Sedam gladnih godina.
A s druge strane i sam je bio upoznat s time da su zvučne instalacije već neko vrijeme dijelom dominantne struje suvremene umjetnosti. Povezivanje likovnih umjetnosti, zvuka, glazbe i tehnologije pratimo od futurista (umjetnost buke; Luigi Russolo), konceptualista (umjetnost slučajnog odabira zvuka; Marcel Duchamp), fluxusa (umjetnost tišine; John Cage) do raznih njihovih post, post inačica. Tome moramo dodati i Pierre Schaefferovo otkriće konkretne glazbe (Musique concrète), što od druge polovice 20. stoljeća slavodobitno ulazi u gotovo sve pore zvučnih instalacija i ambijenata. Međutim, Sedam gladnih godina Elvisa Bertona nisu konkretno vezane uz glazbu i tehnologiju koliko su u dodiru s konceptualnom praksom korištenja netradicionalnih postupaka i medija u realizaciji djela. Kako bilo, za umjetnika sedam samostojećih željeznih krava prije svega predstavljaju promišljanja problema autorskog djelovanja, osobni oblik društvenog manifesta koji je stavljen bilo na gledanje, čitanje ili slušanje.
Uz jednu od brojnih priča o kravama u Sedam gladnih godina sam čin slušanja postaje novost, moguća uzbudljiva scena, no svakako trijezna dokumentacija. Jer prošlo je vrijeme debelih krava, ostale su mršave. U međuvremenu je nestalo trave, pojavili su se opaljeni klasovi …
1 Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., str. 38.
2 KREFT, Lev: Rekviem za avangardo in moderno?, TANK! Slovenska zgodovinska avangarda, Moderna galerija Ljubljana, Ljubljana 1998., str. 13
Jerica Ziherl, 2014