55 baladuri 17

U dvadesetak godina plodnog likovnog stvaralaštva, Elvis Berton zaokupljen je temama čije ishodište prvenstveno treba tražiti u pripadnosti istarskom podneblju. Posvećen im je u ciklusima koji nastaju kroz više godina te rastući u ideji i izvedbi odražavaju kreativne mijene, varijacije i autorsko sazrijevanje. Autodidakt, u usvajanju métiera i kompozicijskih rješenja nedvojbeno je posegnuo za postupcima modernizma i avangarde (chagallovska lebdenja, razbacanost – kako sam kaže, dozivanje Picassa, manira dječjeg crteža) pri čemu je crtež otpočetka izražajna okosnica, konstanta i velika ljubav.

U ciklusu Prije kiše, koji kontinuirano slika od 2013. uljem i akrilom na platnu, po vlastitim je riječima prvenstveno okupiran atmosferom i istarskom arhitekturom, nastavljajući se na Baladure (2005.) s motivima tradicionalnih istarskih stubišta. Izrazita atmosferičnost prizora proizlazi iz događanja koje po sebi izaziva osjećaj iščekivanja, suspensa dobrog ili lošeg predznaka. Sinergija tradicijske arhitekture i pejzaža, sveprisutna u Bertonovom opusu, imaginirana je ovdje sugestivnom gamom i podcrtana obrisnim crtežom vrata, prozora i stuba. Prosede se s vremenom mijenja od strukture zasnovane na crtežu, plošnosti i tangiranju monokromije, prema ekspanziji kolorita, poliperspektivnosti i ritmu.

Raniji prizori iz ciklusa (2013.), nadvijeni prijetećom čađavom koprenom zgusnute reducirane boje, emaniraju autorovo ekološko uvjerenje i daleko su od prispodobe o hrvatskoj Provansi. Postupno slikogradbeni način okreće modulaciji, obuzdanoj gestualnosti i plohi. Vertikale hibridne, izomorfne i biomorfne, stilizirane arhitekture, asociraju registre srednjovjekovnih fresaka istarskih ladanjskih crkava i konvencije njihovih povorki (ples mrtvaca?) s podudarnom kromatikom crvene, žute, zelene i plave boje. Sekvencijalnost kompozicije podsjeća na drugi medij slijeda – strip, a cezurom ostvareni ritam odaje pasioniranog poznavatelja glazbe koji sliku promišlja na principu glazbene dionice. Intermedijalnost i poigravanje paradigmama posredno otkrivaju svestranost Bertonovih umjetničkih interesa, ali i razvojni stvaralački pristup. Ujednačavajući potez i lišavajući ga ekspresivne emocije, u narednim ciklusima uspostavlja sve veću kontrolu nad vizualnim poljem, prema čistoj plohi, blisko slikarstvu obojenog polja ili hard-edgea, primjerice (Limuni, Gola stabla). Fokusirajući se i na naizgled trivijalno, na izdvojeni trenutak atmosfere u krajoliku, prije kiše, morfološki sve jasniji demonstrira postupnost kojom gradi autorsku samosvijest, tragajući za vlastitim individualiziranim rješenjima.

Sabrina Žigo, kolovoz 2019.