Elvis Berton je slikar koji posjeduje naglašeni senzibilitet za ono što bismo u današnjem miješanju i spajanju medija, tehnika i izričaja mogli nazvati „slikocrtež": zanimljivi, nerazdruživi, simbiotički spoj slike i crteža. A taj njegov slikocrtež i u svom kromatskom i u linijskom – ali i u oblikovnom segmentu sadrži prikriveno bogatstvo asocijacija i senzacija, perceptivnih doživljaja j značenja, pri čijem otkrivanju i iščitavanju prividni minimum postaje maksimum. Manje postaje više.
Glavnu ulogu u ovim radovima ravnopravno dijele linija i boja. Premda je asketski svedena na decentna dvoglasja (ili troglasja), za boju se može reći da je materički snažna i ekspresivna, s reduciranim intenzitetom glasnoće kako bi joj se pojačala sugestivnost. Za razliku od skoro monokromno „škrte" boje unutar širokih „šutljivih" polja, crtež uokolo i u unutrašnjosti tih ploha je „razgovorljiv" i „raspjevan" od mnoštva učvorenih, usitnjenih i umnoženih biomorfnih linijskih struktura, koje djeluju i gusto i prozračno, dinamično i ekspresivno. Linije su to karakteristične za Bertonovu crtačku grafiju: kratke i uslojene, čvrste i zavijene, paučinaste i mrljaste, zvonke i asocijativne, pune geste i unutrašnjeg nerva. I linija i boja, zajedno, zgusnute su tu u jedinstveni vizualno – poetski svijet uvjerljive izražajnosti, gdje su, kao svojevrsni dnevnik, ubilježeni snovi i osjećanja, impresije i vizije autora. A on slika gestualno; elementarno, pročišćenim likovnim jezikom i minimalističkim slikarskim postupkom. Njegovo je slikarstvo enformelovski bogato i tvarno. Ono je međutim, isto tako, nabijeno emocijama po diktatu Bertonova unutrašnjeg zanosa, što osobito izbija iz crteža, a što cjelinu njegova slikarskoga opusa čini bliskom lirskoj apstrakciji.
Elvis Berton nikad se nije slikajući opterećivao nepotrebnim opisima i pričama, već je kroz jednostavne, čitljive znakove – simbole otvarao direktnu likovnu komunikaciju prema svome djelu. Ti znakovi – simboli u njega ipak imaju svoje inspiracijsko ishodište, koje nije teško dokučiti: krajolik. Ali taj krajolik nije specificiran, nego je neidentificiran. Procesom reduciranja on je stiliziran i sintetiziran, predočen kao elementarni, opći krajolik koji je možda nekad imao lokalne karakteristike, ali se poslije sažeo i prerastao u nešto globalno, kozmičko. Na njegove izvore podsjećaju tek ponegdje neke livade i trave. Neka „polja", koja su sad međutim doživjela optičku re–konstrukciju, jer ih vidimo istodobno i kao tlocrtne projekcije i kao okomite presjeke; kao poglede odozgo i kao poglede sa strane. Nova je to percepcija krajolika, bez konkretne prepoznatljivosti, koju je autor preobličio, uzimajući detalje iz prostora, reinterpretirajući ih i minimalistički transformirajući, pretvarajući ih u pojedinačne, ili udvojene monolitne forme, u dojmu istodobno i monumentalne i intimističke.
Ova preobrazba krajolika u „polja" nije u slikarstvu Elvisa Bertona samo oblikovna, nego i značenjska, jer ona se odnosi i na preobrazbu zbiljskoga krajolika u „mentalni krajolik". „Polja", tako nisu samo područja njegovih likovnih propitivanja, nego i njegovih duhovnih i emotivnih „iskrenja". Ona su poput „ekrana" na kojima titra autorova psiha i na kojima su vidljive njegove emotivne vibracije, misli i vizije. Međutim, premda proizašla iz zbilje, „Polja" nose i otiske nekih drugih prostora i nekih drugih vremena. Njihovi odjeci dopiru do neslućenih dubina – do iskona i di neslućenih širina – do univerzuma. Ipak, nama su začudno bliska i razumljiva, jer se nekako poklapaju s onim „poljima" koja su dijelići naše kolektivne, genealoške duhovnosti.
Višnja Slavica Gabout, 2005.