Stil, govoreći općenito, ali i u kontekstu umjetničkog izražavanja ne možemo «kupiti», a «ono nešto» što i prepoznajemo kao stilom možemo opisati kao vanjsku vizualizaciju autorove izvorne povezanosti sa sobom i sa svijetom oko sebe – kao pronalaženje jedinstvene formule kojom umjetnik osjećaj, viziju – nešto nematerijalno i za okolinu neuhvatljivo, pretvara u vidljiv sustav reprezentacija.
Zanimljivo i bitno za umjetnost, ističe Arthur C. Danto u svom Preobražaju svakidašnjeg (unutar kojeg propitkuje samu bit umjetničkog djela), upravo je spontana sposobnost umjetnika da nam omogući sljedeće - vidjeti njegov način svijeta i to onako kako nam ga on posreduje, zaključujući da ukoliko prisvojimo tvrdnju da je stil = čovjek, veličina stila je veličina osobe, a struktura stila nalik je strukturi osobnosti.
Elvis Berton autor je prepoznatljiva rukopisa, autor koji «raspolaže» vlastitim stilom, a da pritom sa sigurnošću možemo tvrditi kako ovdje nije riječ o epizodi, o iznimci, već o pravilu. Prošlogodišnje obilježavanje Bertonovog desetogodišnjeg rada govori tome u prilog. Retrospektivna izložba sugestivnog naziva Dekada, sažela je cikluse nastale u proteklom desetljeću i potvrdila Elvisa Bertona kao autora uvjerljivog i prepoznatljivog izraza, iznimne dosljednosti i predanosti u «iscrpljivanju» i opredmećivanju tematika koje su u užem ili širem smislu povezane s prirodom i neposrednom okolinom, te autora koji rado poseže za medijskom raznolikošću.
Karakterističan trag titrave, pulsirajuće energije, fizionomija koja nalikuje, priziva i podsjeća na dječji rukopis, naglašenost crteža, sastojci su formule kojima nas Elvis Berton uvodi u svijet prirode, a da ju pritom ne oponaša već interpretira kroz svoju prizmu doživljenog – pretvara ju u vlastiti sustav simbola lišenih suvišnih deskriptivnih obilježja. Početna naglašenost i razvedenost kolorita postupno će puštati mjesto reduciranom kromatskom registru kojeg možemo iščitati i kao pročišćavanje odabranih «informacija» kojima će uprizoriti zadanu temu.
Razlog zbog kojeg sve to spominjem u kontekstu predmetne izložbe jest upravo što su sve mijene, sve odluke, svaki sljedeći korak kojeg je autor (s pravom) odabrao tijekom ovog desetljeća, kulminirale upravo u TRILOGIJI koja predstavlja još jedan značajan obrat – autorov iskorak u fizički i virtualni prostor.
TRILOGIJA pod nazivom Šume na svoj način predstavlja transponiranje teme u različite sustave medijske prezentacije – a da je autor pritom uspio zadržati odabranu tematsku i izražajnu dosljednost i prepoznatljivost. Rezultati ? Vrijeme radnje – paralelno, doživljaj – slojevit, metafora – višestruka.
Metalna, digitalna i akrilna šuma – svaka na svoj način ističu prostorne i vremenske blizine i udaljenosti, taktilno prisustvo i odsustvo, fizičku tjelesnost i bestjelesnost, premještanje naglaska s osjećaja realiteta na viziju, možda i iluziju…Uz navedeno, trilogija na nevjerojatan način istovremeno progovara o krhkosti i moći.
Metalna šuma, nastala 2007. godine – fizička je i opipljiva ambijentalna instalacija. Sastoji se od objekata koji postoje kao «crteži u prostoru», kao linijski izvedene forme, naglašene plošnosti, izraženih ritmičkih i asocijativnih vrijednosti. Objekti u svom suodnosu i međusobnom komuniciranju oformljuju vlastiti prostor (unutar zadanih galerijskih okvira), a kretanjem kroz taj isti prostor (prostor šume), kao promatrači doživljavamo i izmjenu ritmičkih vrijednosti, izmjenu planova…Ona je tu - sada, na dohvat ruke, opipljiva u svojoj krhkoj fizičkoj prisutnosti…
Digitalna šuma – multimedijalna je instalacija i kao drugi dio trilogije sa tjelesnog i opipljivog prebacuje težište na nematerijalno, na virtualno… Projekcija računalno stvorenih i obrađenih fotografija stabala u svom kontinuiranom izmjenjivanju premještaju značenja i način iščitavanja zadane metafore – sada je šuma svedena na privid, sjećanje, iluziju, san, viziju…a znakovita je i njena ogoljelost.
Akrilna šuma – zaključuje Trilogiju «povratkom» autorova rukopisa na slikarsko platno gdje u suženom kromatskom registru prepoznajemo taktilni, živ i unatoč dvodimenzionalnosti slikarske podloge – opipljiv i uvijek prepoznatljiv trag umjetnika… Slike su to živih tekstura i naglašenih crtačkih vrijednosti, kao osobine koje ujedno predstavljaju i opće karakteristike autorova izraza. Prikazi stabala u znakovnom smislu jednaki su svojim virtualnim i metalnim izvedenicama – linija u svom prepoznatljivom kretanju osnovni je likovni element, ona stvara oblik koji umnožen na asocijativnoj razini priziva ideju šume, a unatoč suvremenosti vrijedno je i zanimljivo primijetiti tiho prisustvo „nečeg“ duboko arhetipskog i drevnog (osobine su to koje vrijede za trilogiju u cijelosti).
Razumjeti umjetničko djelo znači shvatiti metaforu koja je uvijek «tamo», jer metafora je uvijek prisutna kod umjetničkih djela – na nama promatračima je da ju iščitamo, a to je iščitavanje i ključ komunikacije između autora i promatrača. U svojoj višeslojnoj medijskoj prezentaciji TRILOGIJA je prema recipijentima postavljena na iznimno intrigantan, suvremen, cjelovit način što ujedno potvrđuje i autorovo razumijevanje medija i njihovih mogućih izražajnih i asocijativnih učinaka.
Ukoliko Trilogiju – uvjetno rečeno, postavimo pred još jednu «provjeru» - onu koja propitkuje odnos umjetničkog djela i vremena u kojem je ono nastalo, dolazimo do još jednog afirmativnog zaključka. Naime, osim u medijskom, Trilogija je aktualna i u tematskom i „simboličkom“ smislu i potpuno se uklapa u trend analiziranja čovjekovog (ne)postupanja prema okolišu čije su negativne posljedice iz dana u dan sve vidljivije, no pritom valja naglasiti da to nipošto nije njena osnovna misija. Jer Trilogija nije isključivo nagovještaj mogućih ekoloških katastrofa apokaliptičnih razmjera…ona je u određenim aspektima, kako je istakao svojedobno i sam Darko Glavan, nalik «upozorenju».
Elvis Berton svojom je složenom umjetničkom pričom sagledao mogućnost paralelnog opredmećivanja teme koristeći pritom medije koji svaki za sebe na različit način pružaju i različite mogućnosti interpretacije…Takvim je odabirom iznimno sugestivno skicirao i duh današnjeg vremena u kojem se zbog nevjerojatne brzine (i količine) kolanja informacija, ali i brzine tempa u kojem živimo te mogućnosti koje nam pružaju tehnološka dostignuća, često nadmeće pitanje što je zbilja, a što fikcija...što se zaista dogodilo i što će se tek dogoditi…Realnost i odgovornost je naša, na nama je da odlučimo u kojem smjeru krenuti…a kada je riječ o samom autoru i o njegovom umjetničkom usmjeravanju, možemo s pravom reći da je on svoj put zacrtao - dogodilo se to prije više od desetljeća.
Ketrin Miličević Mijošek, 2010.