Kako pobjeći kroz širinu uske crte?
Ili
Zašto samo skica prirode u nanosu slojeva slikarske boje?
Modernost našeg vremena počiva na virtualnom dijalogu prošlosti i sadašnjosti, dostupnosti i nedostupnosti, informativnog obilja i naivnosti, vještine i improvizacije, čežnje da se dostigne sigurnost i subverzivnog poigravanja sa svakom mogućom definicijom. Rezultati takvog spajanja napetih krajnosti ponajbolje se osjećaju u svakodnevnom životu, ali ih umjetnost formulira u oblik memorije, na način utiska koji će danas sutra biti baštinjen, ako nam do baštine uopće bude stalo.
Elvis Berton participira u modernosti. Bavi se glazbom i likovnom umjetnošću, pa se njegov kreativni kod provlači putanjom auditivne i vizualne memorije. Ovom prilikom govorimo o likovnim, ili preciznije slikarskim igrama koje se razastiru u prostoru fascinacije prirodom. Bez obzira na naravi različitih ciklusa, Berton gradi sliku u vertikalama linearnog rasta i horizontalnom titranju gestualne podloge. U tom smislu pretače slikarsku i crtačku sintaksu u jedinstvenu mrežu, uglavnom vedrih i na neki dječji način mišljenih vizura. U tim se vizurama s druge strane, primarno tematsko polje prirode, raščlanjuje u različitim motivima. Oni naime variraju od trave, stabla ili cvijeta, do ploda ili naznake pejzažnog – arhitektonsko i plošno vedutnog okvira. Drugim riječima, plohe njegovih fasada, čitaju se u miljeu prirodnog okoliša pronađene, daleko od svake naznake urbanosti. Svođenjem i redukcijom, slikar svijet svojih poticaja svodi na «znakove pored puta», u značenju nedvosmislene, ali u senzaciji bujne jer se odlikuju ritmom, kromatskom ekspresivnošću, iskrenom neposrednošću i potpuno izostalom inhibicijom koju često pronalazimo u iskazima autodidakta. Kako su ritam, opuštenost, bjelina, svjetlina uopće – znaci uživalačke, dionizijske i na neki način primordijalne raspjevanosti, govorimo o slikama dobrih vibracija, kojima je put rasta usmjeren ka istraživanju mogućnosti dijaloga između forme i stanja, više nego li između forme i možebitnog sadržaja.
Berton spada u onu grupu autora mlađe generacije koji su svoje slikarske impute baštinili iz specifičnog obrata urbane pobune, ili možda neočekivane urbane pobune američkih, ili preciznije New Yorških umjetnika iz osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kao što su Donald Baecheler ili preciznije pa i bliže Terry Winters. Radi se o specifičnoj reakciji na virtualno, elektroničko, sintetično, i o pokušaju infantilne inverzije koja nastoji dječjim jezikom pojednostavljenja u punoj normi opće prihvaćene stilizacije afirmirati duhovitu pejorativnost na mjesto kritike. Ali, pazeći da svi osjećaji budu kurentni, pa time i nadasve prepoznatljivi, svakome bliski, podrugljivo distancirani, veseli unatoč ogorčenoj rasprodaji rasta koji se po zakonu surove igre kapitala, teško može ukorijeniti.
Kuće Elvisa Bertona, kao i njegova stabla nigdje, pa ni u humusu slike nisu ukorijenjena. Razastiru se kao fragilne forme na rubu ideje da je rub zapravo pukotina. U plošnom titranju slikarske matrice stanuju «rezovi» linearnih putanja, koji otvaraju jednostavne znakove, tako da slika prestaje biti insinuiranje trodimenzionalnog prostora, a uska crta ruba jednog znaka postaje mogući prostor bijega u stvarni svijet.
Pobjeći kroz širinu uske crte, u svijet koji prestaje biti insinuacija, kreativna je namjera ili umjetnička intuicija. Svejedno. Brzo naslikanim slikama Elvisa Bertona, nudi se bježanje u skrivene slojeve jednog, samo usput naznačenog svijeta. Svijeta koji je i nama samima samo usput. Jer žurimo.
Nataša Šegota, 2005.