Genus Cupressus naziv je kojim se označava velika obitelj visokih, otpornih i dugovječnih stabala koja pripadaju rodu čempresa. Stabala vitkih i uspravnih, pravilnih vretenastih ili kupastih oblika, koja u prirodi rastu ili u manjim skupinama, ili formiraju pravilne aleje, najradije međutim voleći stajati sami u pejzažu - samozatajni, ponosni i izdaleka vidljivi. Njihovi ušiljeni vrhovi postojani su i nepromjenjivi orijentiri u panorami krajolika, asocirajući na „uskličnike i zvučne akcente“ (Batušić); ili na vjekovite promatrače i „samotne stražare“.
I baš zbog toga čempresi od iskona nose višeznačnu simboliku arhetipova, pohranjuju priče i mitove, čuvaju božanske poruke i prenose energiju univerzuma. Porijeklom iz Irana, danas ih nalazimo posvuda, a najviše u mediteranskom podneblju, gdje se upisani u krajolik uzvisuju prema nebu poput mističnih znakova čije je postojanje u prostoru i vremenu određeno s razlogom. Čempresi u krajoliku plijene pozornost zbog sklada i harmonije forme, zbog svoje dostojanstvene elegancije, smirene ljepote i poetičnosti, te uravnoteženosti sa svim elementima prirode koja ih okružuje. Plijene i zbog svoje duboke tajanstvenosti, duhovnosti, a nekad i zbog neke sjenovite tuge, pa uvijek na širokom, otvorenom prostoru privlače pogled. Ne čudi zato što je jednog toplog, ljetnog popodneva 2010. godine, dok je sunce darežljivo prosipalo sjaj i toplinu na cijeli Kvarnerski zaljev, bojeći zlatnim bojama njegovu panoramu, a grupa umjetnika u Omišlju slikala atmosferu ugrijanih boja i blještavih refleksija, pozornost Elvisa Bertona gotovo magično privukao čempres koji je rastao u neposrednoj blizini mjesta gdje je slikao. Suprostavljen cijeloj panorami, gord i tajnovit, unatoč suncu sjenovit, šaptao je visinama i vječnosti, ne mareći za mijene, za prolaznost i za svakodnevicu. Berton je u svom stvaralaštvu do tada već bio izoštrio sva svoja čula i sve svoje senzore za primanje energija iz prirode i za hvatanje njezinih ritmova i vibracija. Uz to, izoštrio je i način gledanja flore i vegetacije, svojih stalnih izvora inspiracije, pa je znao odmah uočiti i odabrati forme koje su s jedne strane pune likovnosti, a s druge bliske njegovu umjetničkom temperamentu i izričaju: minimalistički čiste, strukturalno sažete, geometrizirano jednostavne i u mimetičkoj relaciji prema prirodi na način pars pro toto. U vrijeme nastanka prvih Bertonovih čempresa imao je on iza sebe već nekoliko slikarskih ciklusa s floralnom tematikom u kojima je autorski interpretirao krajolik. Ciklusa izričajno zaokruženih i prepoznatljivih, ali nikad zaključenih, već ostavljenih kao izazov za daljnja istraživanja (kao što je to kod njega uobičajeno), pa su svi oni do danas ostali otvorene pozornice stalnih vizualnih događanja („Trave“- od 2001., „Stabla“ - od 2006., „Polja“- od 2007., „Cvijeće“ – od 2007., „Šume“ – od 2008“.). Isto se dogodilo i s ciklusom „Čempresi“, koji se 2010. godine pojavio prvo na platnu. Motiv je tu otpočetka, u svakom svom elementu, bio od autora prepoznat kao „njegov“ – oblikovno jednostavan, pročišćen i značenjski slojevit. Tijekom likovne obrade i interpretacije u slikarskom mediju doživio je daljnje reduciranje i sažimanje, pročišćavanja i pojednostavljenja, te je najposlije sveden na znak. Njegovi „Čempresi“ na platnu uobličuju na dvodimenzionalnoj podlozi vizualni sustav čije je analitičko promišljanje utemeljeno na načelu serije. Pritom strukturalnost, jezgrovitost, kolorističku utišanost i materičnost, kao opće oznake slikarstva ovoga umjetnika, istodobno prati poetičnost i ekspresivnost, ali i neka, naizgled „dječja“, sloboda stvaranja.
Elvis Berton u svome stvaralaštvu istražuje uvijek paralelno na nekoliko “razboja“ i u nekoliko smjerova. U svoj izraz zato uključuje raznovrsna medijska iskustva i različite umjetničke postupke – od slikarskih, kiparskih i ambijentalnih, do videa i kompjutora, pritom jednaku pozornost poklanjajući kako liniji, boji, plohi, volumenu i prostoru, tako i digitalnim medijima. Kod čempresa, on je dio ove „obitelji“ do danas ostavio na dvodimenzionalnoj podlozi, da tamo raste i razvija se na slikarski način. Dio je međutim već 2011. godine oprostorio, stvarajući skulpture malog formata, reljefe, a zatim i skulpture velikog formata, koje funkcioniraju kao instalacije u ambijentu. Proveo je tu pritom, na diskretan i profinjen način, svoju interdisciplinarnu , intermedijsku i multimedijsku orijentaciju, stvarajući „prostorne čemprese“ simbiotičkim sljubljivanjem pronađenih materijala - drva i metala, pa nastali umjetnički predmeti mogu biti skulpture, ali i objekti, prostorni crteži, instalacije, asamblaži...Bili ovo ili ono, oni su prije svega intrigantna i ekspresivna zajedništva, koja svojim puninama i šupljinama, volumenima i oprostorenim linijama, vizualnim i haptičkim doživljajem, bijelom i crnom bojom (ili prirodnom bojom drveta) drukčije od slikarstva pričaju priču o čempresima. Pozivajući na komunikaciju i na dodir. Ali i mentalno aktivirajući, pritom naglašavajući parafrazu značenja koncepta, te nudeći transgresijski pomak.
Višnja Slavica Gabout, 2014.