Pazinski umjetnik srednjeg naraštaja Elvis Berton predstavlja se u dva pazinska izložbena prostora svojevrsnom retrospektivom svog bogatog likovnog stvaralaštva. Logičan naslov izložbe - Dekada odnosi se na deset proteklih godina autorova umjetničkog stvaralaštva te su izloženi radovi iz svih tematskih ciklusa nastalih u tom razdoblju. Premda autodidakt koji je, kako sam kaže, na nagovor prijatelja započeo likovnim radom, Berton je autor o kojemu likovna kritika ozbiljno razmišlja te ga doživljava kao jednog od značajnijih istarskih autora suvremenog likovnog izričaja.
Prvi, ovdje zastupljeni, autorov ciklus akrila na papiru pod nazivom Biljke na izvjestan način predstavlja ishodište autorova desetogodišnjeg stvaralaštva. Te slike, intenzivnog kolorita, rađene su slojevitim nanosima boje špahtlom na površinu te takvim postupkom zazivaju autorovo ranije kolažiranje čime je Berton započeo svoj umjetnički put. Ikonografsko ishodište tih slika identično je kolažima, a radi se o preispitivanju različitih manifestacija života prirode. Ako je autor krenuo od subjektivnog doživljaja pejsaža, tog obvezatnog slikarskog štiva i nepresušnog izvora inspiracije mnogih slikara, u ovom se ciklusu koncentrira na njegove sastavne dijelove poput cvijeća, travki i, kao što ime tematske cjeline ilustrativno govori – bilja općenito. Kada pročita ove rečenice, čitatelj u svojoj imaginaciji zacijelo stvara predodžbu realistički slikanih kompozicija kojima je prepuna slikarska literatura od renesanse naovamo, ali takav je dojam u potpunosti pogrešan, jer Berton slika jedan poseban, hermetički zatvoren svijet, gdje manirom dječjeg crteža i kolorita iskazuje svoj stav o odnosu čovjeka i prirode – odnosno opću temu segmentizira i predočava na najjednostavniji, ali izuzetno implicitan način. Marija Ivetić u predgovoru tom ciklusu 2000. godine piše: „Berton se ne okreće prirodi okom pomnog opservatora, njega ne zanima narativna interpretacija viđenog već doživljenog, nego stvara osobne predodžbe krajolika u kojima se slika krajobraza nameće kao slika unutarnjeg a ne vizualnog doživljaja - krajolik transponiran u novi imaginarni poredak…“
Takav će stav o toj općoj, nepresušnoj i krajnje inspirativnoj slikarskoj temi, odnosno općenito o slikarskim problemima, Elvis Berton zadržati i u nadolazećim, ovdje predstavljenim ciklusima. Međutim, iz ciklusa u ciklus on postaje sve radikalnijim i redukcionističkim postupcima sklonijim autorom, te već sljedeća cjelina - Trave - u cijelosti postaje ozbiljno programski osmišljena. Gasi se “dječji” kolorit, a koncentracija kreće u smjeru naglašavanja infantilnog crteža, koji mu do današnjih dana ostaje parafrazom osobne slikarske potke. Berton Travama definitivno kreće u svijet jednostavnosti koji će interpretirati osobnim sustavom znakova baziranih na minimalističkom i mimetičkom diskursu.
Ovdje se već može govoriti o promjeni umjetničke vokacije, jer slikarstvo postupno uzmiče pred crtežom, ali se nikako ne gasi. Crtež postaje primarnim subjektom kompozicije koji organski izniče iz slikarski tretirane površine, a ranije bogati kolorit ustupa mjesto slojevitoj i pažljivo izbalansiranoj kromatici, bliskoj monokromnom slikarstvu. Te radove možemo uvjetno nazvati sliko-crtežima, a autor im je intuitivno toliko blizak da ih neće napuštati čak ni i u njihovim kasnije opredmećenim manifestacijama.
Nedavno sam, za izložbu u novigradskoj galeriji Rigo, pisao predgovor slikarici Ivi Gašparić – Žiković koja manirom dječjeg likovnog izričaja progovara o suvremenoj stvarnosti, odnosno tim načinom naglašava izvjestan dualizam svijeta i vremena u kojemu smo rođeni i ovog u kojemu sada živimo. Dječji je crtež u oba umjetnika izabran kao svjesno izražajno sredstvo bijega od stvarnosti, međutim dok Ivine slike tvore životinje s ljudskim osobinama, Berton se tom manirom služi isključivo kao znakom duboko ukorijenjenim u imaginarni prostor dječje percepcije. Umjetnik je više no spretno izabrao takav likovni govor kao svoj prepoznatljiv izraz, možda se i nesvjesno time približivši art brutu i tašizmu (na gotovo informelistički tretiranoj slikanoj površini ugrebeni su ili naneseni linearni znakovi), ali prvenstveno kao krajnje jednostavan simbolički govor koji nas vraća u daleko sretniji svijet od ovoga u kojemu sada živimo. Osim njegove osnovne umjetničke inspiracije - prirode, gdje profinjenim izražajnim sredstvima (metalne skulpture stabala i suhog lišća) ukazuje na ekološke opasnosti, teme su njegovih radova i baladuri, prepoznatljiva stubišta istarskih tradicionalnih kuća, kojima ponovno zaziva prošla vremena i onaj život koji je nekada bio po mjeri čovjeka. Ciklus Baladuri Elvis slika identičnim, za njega već prepoznatljivim, znakovnim redukcionizmom koji sada u potpunosti dominira slikanim poljem. Površina slike rađena je jakom gestualnošću te čini kontrapukt ikonografskoj linearnoj jednostavnosti koja smjelim kompozicijskim intervencijama stvara izvjestan perspektivni iluzionizam što je u profinjenoj i nijansiranoj suprotnosti s literarnim predloškom simbolističke narativnosti. Specifično je da je Berton do tako složenog iščitavanja došao krajnje jednostavnim sredstvima potvrđujući da je nepisano umjetničko geslo „manje je više“ ako se, kao što je u Elvisa slučaj, smišljeno provodi sugestivnije i upečatljivije od raznovrsnih nabrajanja, narativnih deskripcija ili asocijativne jednostavnosti, čemu u današnje vrijeme sve više nazočimo. Berton svoj specifični minimalizam dosljedno provodi u svim medijima kojima se služi (slika, crtež, skulptura, ambijent, digitalni zapis) prilagođujući medij svom istinskom izrazu, a ne svoju umjetničku osobnost mediju, što je odlika onih autora koji su već u početku ispravno zacrtali svoj umjetnički put te ga sustavno nadograđuju i čvrsto stoje iza svog stvaralaštva.
Mladen Lučić, 2009.