Što nas to uči drugačijem razmišljanju i shvaćanju umjetnosti?
Je li ono što vidimo dostatno ili je važniji sadržaj koji se nalazi ispod površine, koji skriva u sebi neko „više" značenje? Umjetnikova imaginacija uvijek je neosporna, posebno kada se radi o umjetnicima koji svoj prostor slobode doživljavaju kao poligon za nesmetano i „neuokvireno" stvaranje. Tada umjetnikov prostor slobode postaje nezaustavljiv, otkrivajući promatraču neke druge, neistražene svjetove. Dopušta nam da ga upoznamo i poziva nas na dijalog.
Iako umjetnost ne bi trebala poznavati granice, često se one nameću. Rijetki su oni koji uspijevaju zadržati taj vlastiti prostor slobode i stvarati neopterećeno, bez predrasuda i predumišljaja.
Da umjetnike moramo kategorizirati, onda bismo po svojevrsnoj definiciji mogli reći da su jedini koji tako nesmetano i neopterećeno stvaraju oni koji nemaju formalno likovno obrazovanje, samouki stvaraoci – autodidakti. Umjetnost neškolovanih u povijesti umjetnosti prvi je prepoznao francuski umjetnik Jean Dubuffet (1901. – 1985.) 40-ih godina prošlog stoljeća. Definirao ju je kao sirovu umjetnost – art brut, umjetnost koja ne podilazi kulturološkim klišejima, a njezini akteri su anonimni ljudi koji žive i stvaraju izvan profesionalnih umjetničkih krugova.
Dubuffet je time promijenio dotadašnji idealistički pristup estetici i promijenio odnos prema tradicionalnom poimanju ljepote. 70-ih godina prošloga stoljeća engleski povjesničar umjetnosti Roger Cardinal uvodi termin outsider art, svojevrsni britanski ekvivalent art brutu, te mnogi do tada anonimni umjetnici počinju izlaziti iz sjene. Uslijedio je daljnji razvoj i širenje ove grane umjetnosti, prvo krajem 80-ih, kada u Londonu John Maizels pokreće prvi specijalizirani časopis „Raw vision", a potom 1993. kada se otvara prvi Outsider Art Fair u New Yorku. Danas, napokon, autsajderi više nisu nezamjetni anonimusi.
Na našoj umjetničkoj sceni postaju „vidljivi" 90-ih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući istraživanju pojedinih kustosa te osnivanjem Zbirke marginalne umjetnosti u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.
Elvisa Bertona po njegovoj životnoj filozofiji, stavu i likovnom izričaju možemo smjestiti u taj krug. Slikati je počeo sasvim slučajno. Otkrivši svoj talent, započeo je stvaralački put točno onako kako priliči opisu ovog umjetničkog pravca – neopterećeno, slobodno, drugačije. I taj njegov put još uvijek traje, već gotovo tri desetljeća. Krenuo je od kolaža, kako sam govori, zato što je vjerovao da ne zna crtati i slikati. No nakon ulaska u umjetničke vode za Elvisa više nije bilo povratka. Krenuo je istraživati različite medije, a svoje „sigurno mjesto" pronašao je na slikarskom platnu gdje se osjećao najbolje i najsigurnije.
U slikarstvu je njegov izraz začet na crtačkim osnovama, takozvani „slikocrtež", koji na prvi mah podsjeća na dječji. Razvija ga godinama, istražujući mogućnosti slike, od grubog artbrutovskog pristupa sve do uglađenosti i čistoće linija temeljene na hard edgu.
Dosljednost i vjernost motivu su ključni za Bertonov opus. Motiv je glavni nositelj autorovog umjetničkog koncepta i mijenja se ovisno o njegovom raspoloženju i osjećaju. Stabla, limuni i cvijeće izvedeni su gotovo šablonski, ali opet, rađeni u vremenskom odmaku od desetak godina, uvijek su drugačiji. Motive obrađuje vrlo detaljno i studiozno i uvijek im se iznova vraća i reciklira ih.
Ogoljena, gotovo identična stabla koja se nižu, podsjećaju na bodljikavu žicu kao da nas upozoravaju izazivajući nelagodu kod promatrača.
Limuni koje secira i istražuje im utrobu u jednoj su fazi sirovi, u drugoj pak fini i uglađeni. Od grubih linija i zagasitih boja do oštrih bridova i čistog kolorita, uživamo gledati njihovo sazrijevanje.
Cvjetovi na platnu i njihova simbolika, s druge strane, ostavljaju mjesta optimizmu i nadi.
Grablje pak kao ready made instalacija, kao svojevrsni „čistač", povezuju u cjelinu cijeli koncept izložbe.
U ovom, kako sam autor kaže, eskapističkom vrtu, punom sugestivnih vizualnih podsjetnika, kameno cvijeće raste iz željeznih šipki neotpornih na koroziju. I na kraju, znak upozorenja „počistite za svojim psom" koji metaforički upućuje na sve nečistoće koje ugrožavaju postojanost živog svijeta.
Izložbu „Clean Up After Your Dog" možemo promatrati kao svojevrsnu umjetničku instalaciju koja nas navodi na propitkivanje u kakvom svijetu živimo.
Svaki od ovih motiva nosi nam neku poruku, a iščitati ih možemo zasebno ili kao cjelinu.
Na ovoj izložbi suočeni smo sa sukusom Bertonovog stvaralaštva, njegovog pogleda na današnji svijet i najaktualniji problem današnjice, ekologiju i konzumerizam. Promatrača ne ostavlja ravnodušnim i potiče ga na promišljanje o viđenom i neviđenom te poziva da stvori vlastitu viziju, priču i procjenu.
Daniela Bilopavlović Bedenik, ožujak 2022.