Elvis Berton medijski je eksponirana (u glazbenim programima Radija Istre i Nezavisne istarske televizije) i shodno tome poznata osoba, a kako sam kaže na nagovor je prijatelja započeo s likovnim radom. Svoja je likovna promišljanja do sada izlagao u galerijskom prostoru pazinskih amatera, te u neformalnim izlagačkim prostorima – bistroima u kojima se dnevno okuplja ili prolazi veći broj ljudi, tako da je njegov likovni rad poznat i širem krugu, posebice mlađim naraštajima.
Od prvih je radova Berton pokazao, suprotno od očekivanoga za autora lapidarnog likovnog znanja, idividualistički izbor, smjelost u slijeđenju „osobne doktrine“ likovnog izražavanja. Njegovi su najraniji radovi (u kolažu) iznikli na tematskoj potki krajolika, tim neiscrpnim izvorom inspiracija mnogih likovnih opusa, ali se Berton ne okreće prirodi okom pomnog opservatora, njega ne zanima narativna interpretacija viđenog već doživljenog, nego stvara osobne predožbe krajolika u kojima se slika krajobraza nameće kao slika unutarnjeg a ne vizualnog doživljaja. Raznobojnim komadićima papira valovito i gusto apliciranim na monokromne potke Berton stvara ustalasana, vrtložna klupka, spletove zemlje, neba i vegetacije – krajolik transponiran u novi imaginarni poredak, u kromatske arabeske u kojima se samo naslućuje priroda pulsirajućeg života, treperavih živih boja, krivudavih rijeka i puteva, gibajućih polja žita...
Iskorak u polje drugoga tematskoga miljea Berton je unio u seriji radova intrigantnih naziva Limuni. Osnovni je motiv – ovulus limuna ili njegove kružne ploške, definiran u jasno određenim sekvencama utopljenim u zamršenu potku natrpanu ukrasnim, raznobojnim oblicima s interpunkcijama živoga kolorita. Tu se očituje i izvjesna angažiranost u blagoj i prikrivenoj ironiji na obrasce suvremenog života zasićenog „limunadama“, kičom i ostalim, sveprisutnim fenomenima današnjice.
U daljnjem razvoju likovnog izraza, u prikazima krajolika s biljem koji su bitno različiti od radova u kolažu, promišljenom jednostavnošću i smjelom stilizacijom, motiv svodi na osnovne obrise. Pred našim se očima redaju nizovi drveća, suncokreta, cvijeća... na monokromnim ili polikromnim potkama sazdanim od ploha čistog, jarkog kolorita. Iako su ovi pejzaži determinirani samo osamljenim vertikalama vehetacije (svedene na osnovni, simbolički „praoblik“), ipak su domašajni i u vizuelnim i u senzornim utiscima. Krajolik je misao o jednostavnosti, harmoniji, koloritu i toplini, i ove su prevladavajuće konotacije prikaza postignute otvornom paletom, snažnim kontrastima, infantilnim grafizmom crteža i mirnim, plošnim kompozicijskim ritmovima. U ovom magičnom svijetu zlenih krošanja drveća, žutila sunca i maslačka, beskonačnom plavetnilu neba – caruje hedonizam i toplina. To su vrtovi božice Geje, Adonisova stabla, ljupki paradiz nenarušene skladnosti. Ipak, ova je idilična mitologija krajobraza zatamnjena prijetnjom njegovog uništavanja (aplikacije komadića crnih polivinil vreća), pa Berton, na simboličkoj razini, uobličava i aktualan projekt ekologije.
Na sličnom obrascu počiva mu i ciklus radova sa cvijetnim motivima, pa i ovi prikazi, unutar koloristički definiranog okvira (slike slika), neodoljivo podsjećaju na dječje radove. Ranije podloge monokromno obojenih ploha zamijenio je fond dinamičnog poteza špahtle, i iz te uskovitlane i tople crvenkastožute zemlje ili zelenila tla izbijaju nizovi rascvjetalog bilja s latima – rogovima. Dosljednom, promišljeno infantilnom oblikovnom morfologijom Berton preobražuje stvarnost, svodeći je na njezine simboličke implikacije intonirane vedrinom, razigranošću i s dozivima proljetnog ozračja. Također, ovim je uprizorenjima krajolika sažeta i ideja o čuvanju iskonske, netaknute prvotnosti prirode.
Marija Ivetić, 2000.