Elvisa Bertona poznajem od 2001. godine kada sam otvarala jednu od njegovih prvih samostalnih izložbi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Barem s moje strane. Preda mnom čovjek, autor, pun životne radosti i želje ostalima širiti svoju kreativnu strast, a iza njega, poput osobne iskaznice ili vizit-karte, ciklus radova iz kojih je šikljala nepatvorena radost stvaranja.
Tada sam stajala pred akrilima na platnu, zapravo slikocrtežima biljaka u nebrojenim varijantama kompozicijskim i kolorističkim, a sve ih je povezivala ista, meni tada, kao, uostalom, i sada, silno intrigantna crta: jezik infantilnog i „primitivnog“ koji, u fino izbalansiranoj ravnoteži crteža i slike (i ponegdje kolaža), rezultira u vizualnoj sintaksi gotovo punokrvnog, definitivno „odraslo ozbiljnog“ suvremenog autora. I taj njegov potpis: istovremeno tako infantilan i tako fauve, definitivna točka na „i“ koja je ukazivala na Gesamtkunstwerk-u sklonog autora koji bi možda mogao biti sklon konceptualnom poimanju i promišljanju vlastitog stvaralaštva...
Njegova fascinacija prirodom, ili, radije, sposobnost uočavanja „skromnih“ i „uobičajenih“ prirodnih pojava i stvari, omogućila mu je da motive kao što su bilje i trave učini „herojima ulice“ i rezultirala je, u nastavku njegova opusa, u seriji predimenzioniranih portreta travki i stabala, polja, šuma i akrilnih šuma, čempresa, cvijeća, limuna i baladura izvedenima u raznim tehnikama i medijima. Protekla se dekada zaista može nazvati razdobljem velikog, postepenog i nezaustavljivog Bertonovog umjetničkog rasta, u kojoj je najčešće radio na način da je iz jednog ciklusa izvlačio određeni motiv ili detalj i ponavljao ga u brojnim neslućenim kombinacijama, razrađivao mogućnosti njegove pojavnosti čineći od svakog reprezentacijskog modela jedan ciklus ostajući mahom uvijek vjeran (i prepoznatljiv po) svojoj prenaglašenoj liniji crteža, neravnomjerno nanesenoj boji, slojevima boje koji proviruju ispod drugog sloja, ugrebavanjima (i potpisu!) majstorski hineći zanatsku i tehničku nemuštost. Ili kako je sjajno primijetio Darko Glavan u predgovoru kataloga izložbe Metalna šuma da „prijeđeni umjetnički put i mediološke izmjene od kolaža preko crteža, slika i hibridnih "slikocrteža" do sadašnjih instalacija od metala i lišća (te metala i drva, op.a.) svjedoče o dosljednosti istim oblikovateljskim načelima i tematskim preokupacijama(...).“ Njegova umjetnost miri i spaja često nepomirljivo i nespojivo kao ekspresivnost linije ili nanosa boje čija se naoko divlja nesputana energija u konačnici doživljava kao čista lirika; ili kao istovremeno postojanje koncepta i larpurlartističke neopterećene radosti stvaranja; ili kao kad se istodobno iščitava kao figurativna i simbolička, koja je jasno denotativna, ali s izraženim konotativnim timbrom, a plastički znakovi imaju snažan asocijativni učinak; i posljednje ali ne manje važno, nikad niste načisto da li su ovi radovi proizvod neopterećene igre i eksperimenta ili seriozne kontemplacije.
Danas, dvanaest godina kasnije, isti čovjek, ista nepomućena stvaralačka radost i žar u očima, a u nas gledaju i među nama stoje, kao i mi u njih i među njima, bijeli čempresi. Riječ je o ambijentalnoj instalaciji (iako mogu funkcionirati i kao objekt-jedinka) pod istoimenim nazivom, Bijeli čempresi, u kojima ovaj versatilni autor prvi put spaja metal i drvo na način da je, „kao i dosad, mimetička sastavnica gotovo u potpunosti odbačena, dok je osnovno izražajno sredstvo oprostoreni crtež metalnih linija“1 i velike drvene plohe. Svega godinu dana ranije čempresi su prvi put opredmećeni u seriji izvanrednih, gotovo minimalističkih akrila na platnu, a Bijeli su čempresi svojevrsna ambijentalna 3D izvedenica, monokromna intervencija u prostoru. Infantilna, oblikovno jednostavna i primitivna crta ovih samodopadnih visokoestetiziranih potpuno bijelih objekata uz asocijativnost oblika i sugestibilnost naziva ono je što Berton baštini od samog početka, a morfološkim pročišćenjem koje je dosegao u ovoj etapi stvaralačkog puta samo je korak od ultimativne redukcije. Bijeli čempresi logičan su nastavak minimalističke crte koja se u preglednom i dosljednom Bertonovom stvaralaštvu kontinuirano javlja, a tko zna kakve nam vizualne delicije sprema njegovo slijedeće (ludičko ili kontemplativno?) preispitivanje i promišljanje vlastitog stvaralaštva.
1 Darko Glavan, predgovor kataloga izložbe Metalna šuma, 2007.
Gordana Trajković, 2012.