„Kasna srednjovjekovna kulura je cvala jer su ljudi slijedili viziju države božje. Moderno društvo je cvalo jer su ljudi dobivali energiju od vizije zemaljske države napretka. Ali u 20 st. stoljeću ta se vizija izopačila u viziju babilonske kule koja se sada počela raspadati i koja će, na kraju, sve zakopati u svojim ruševinama, posljednji je ulomak iz poznate knjige „Imati ili biti?“ velikog njemačkog sociloga i filozofa Erica Fromma.
Promatrajući Bertonove limune prvo što mi je palo na pamet jesu rozete (franc. rosette= ružica), ukrasni motiv nalik na ružin cvijet sa stiliziranim laticama koji svoj vrhunac doseže upravo u kasnom srednjem vijeku odnosno gotici. Simboličko značenje ovih kamenih čipki moglo bi se protumačiti prikazom univerzalnog božjeg oka (Divine eye) koje promatra i ujedno štiti ljudski rod od svoje, kako bi također Fromm rekao, gramzljive naravi. Još jedan sjajan (sa slikarske strane) period u kojem je čovjek bio u centru slike jest biedermeier, bečki umjetnički stil u kojem je čovjek posljednji put prikazan na klasičan i realističan način. Bili su to porteti u tamnim, zagasitim, gotovo morbidnim tonovima, a kao dokument degradacije, dekadencije i postupnog srozavanja višeg i srednjeg staleža europskog čovjeka. Nakon Munchovog „Krika“ i pojavom ekspresionizma, tijekom 20. stoljeća ljudski lik se pak pretvara u grotesku, karikaturu, apstraktnu viziju i tek naličje bogobojaznog čovjeka čiji se fokus iz centra slike pomjerio u tko zna kojim sve smjerovima.
Elvis Berton svoje limune „portetira“ upravo na način na koji je kasni srednji vijek tretirao pojam boga i načinom na kojeg su imućniji Bečani htjeli vidjeti sami sebe. U centru slike, sebično i samozadovoljno. Njegovi rendgenski secirani limuni istovremeno su čovjekov supstitut, ali i slikovno uprizorenje ljudske „kiselosti“. Tamnim, ponegdje monokromno tretiranim površinama, u svojim bolećivo žućkasto –zelenkastim tonovima autor jasno daje do znanja kakvi bi ljudi, a da kojim slučajem to nisu limuni, bili naslikani. Baš kao u periodu biedermeiera, bili bi to samozadovoljni, ali vrlo tužni ljudi, samotnjaci koji želi ući u povijest putem što jeftinije pogodbe s lokalnim majstorom.
Ukoliko, međutim, Bertonova nakana prikazima unutrašnjosti ovoga voćnog ploda ipak nije bila ilustriracija nepotrebnosti ljudskog postojanja u kontekstu stvaranja likovnog djela, tada su njegove voćke tek simpatičan lightmotiv u kojem slikar nalazi inspiraciju za pronalaženjem autorskog rukopisa u kojem (vrlo muzikalna i titrava) crta ima podjednaku vrijednost kao i (ne) boja. Koketrirajući s postulatima fauvizma, estetikom art bruta i dječjeg crteža, istarski je autor još jednom ponudio svoje viđenje likovnog jezika u kojem se očituje svo umijeće baratanja slobodnijih slikarskih disciplina, kao dar od boga stvorenih i od velikih modernista ostavljenih u trajno nasljeđe svim gestualcima i umjetnicima koji jednostavno ne mogu mirovati. Insinuacije na tlorise kojekakve arhitektonike također nisu pretpostavka koju bi trebalo isključiti. Limuni su univerzalan prikaz raznih varijanti i likovnih predodžbi kojima gledatelj ima apsloutnu slobodu promišljanja i ujedno vizualnu slobodu (ne) vezivanja za motiv. Dvosmjerna komunikacija između likovnog djela i gledatelja ujedno i jest jedan od fenomena onoga što suvremeno djelo čini aktualnim u prostoru i vremenu. Za pretpostaviti je da Bertonovi Limuni to i jesu.
Vedran Šilipetar, 2012