Mini retrospektivom u rapskoj Galeriji Pik, Elvis Berton predstavlja respektabilna dva desetljeća prisustva na hrvatskoj i inozemnoj izlagačkoj sceni. Jubilej koji ga je zadesio u jeku globalne pandemije i krajnjih, egzistencijalnih izazova, obilježava dosljedno sebi, okolnostima i vremenu unatoč. Prilagođeno ograničenim prostornim uvjetima, izloženo je dvadeset radova ne prema kronološkom slijedu već po kriteriju apartnih stvaralačkih i formativnih dionica, od Biljaka koje se referiraju na prvu izložbu u pazinskom gradskom muzeju, do recentnog Omnibusa.
Dvadeset je godina zaokruženo gotovo jednakim brojem ciklusa kojima se periodično vraća i posvećen temi iznova kontemplira, varira i nastavlja. Već su rani ciklusi s početka 2000-ih, Biljke i Trave, naznačili stalni repertoar Bertonovog likovnog govora, Istru kao tezaurus inspiracije, crtež kao polazište strukture i okosnicu ikonike, plošni tretman i lokalni kolorit zavičajnog podneblja. Bez formalnog obrazovanja, u kontekstu propitivanja vlastite kreativnosti, postupno je odredio profesionalni i životni zaokret prema djelovanju u vizualnoj umjetnosti, sredinom desetljeća u Stablima (2005.), a odmah potom u Baladurima (2005.). Sa središnjim motivom stubišta i drugim elementima istarske tradicijske arhitekture, ciklus Baladuri označava prijelomni trenutak metjerskog dosega i autorske samosvijesti prepoznat u ostvarenjima koja su uslijedila, ciklusima Polja i Stabla. Trilogija Stabla isti motiv transponira u više različitih medija, skulpturu, akrilnu sliku, digitalnu grafiku i multimedijalnu instalaciju, primjerna je u Bertonovom opusu, a povjesničari umjetnosti denotiraju je u kontekstu druge konstantne preokupacije, ekološke problematike. Analogno promišljanje monokromne morfologije na ogoljele, linearno svedene grane, nalazimo u skulpturama-objektima čempresa (Mali čempresi, Bijeli čempresi) koje u slikarskoj inačici i ciklusu Gola stabla modulira u izražajnu polikromiju. Prodor kolorita u slikarski prosede intenzivira u ciklusima Ptice i Beštije, suglasno s rastućom ekspresivnošću i eksplicitnijim brutalizmom. Novine na razini vizualnog govora, naznačene ciklusom Prije kiše, istražuje u ciklusima Nudus, Cvijeće i Limuni, a koncept definira formalnom disciplinom u ciklusu Omnibus, izvjesnom rezimeu svoga asocijativnog i senzibilnog mundusa, simbolički krajem obljetničke dekade.
Ovaj brzi pogled unatrag ne može obuhvatiti sve što Elvis Berton stvara i pritom komunicira, a u postavu su neminovno izostavljene velike prostorno-plastičke cjeline (skulpture, instalacije, objekti; npr. ciklus Sedam gladnih godina po kojemu je prepoznatljiv, varijante instalacije Slap, recentni Vrt) koje estetikom i ukusom korespondiraju sa suvremenošću. Propulzivan stvaralački impuls realizirao se u različitim vidovima vizualnog i medijskog iskaza, posljednjih godina u ateljeu izoliranog ambijenta istarskog ladanja, što ga nije udaljilo od tijeka aktualnih umjetničkih praksi nego, naprotiv, djelotvorno izoštrilo fokus na vlastiti poziv. Vitalan i plodan autodidakt koji se sasvim slučajno našao u umjetnosti (E. Berton) već samom grafijom potpisa nalik dječjem, svojim signumom, otpočetka sugestivno konotira našem dobu potreban etos i vedrinu.
Sabrina Žigo, srpanj 2020.