Naziv izložbe 2 u 1, koji zvuči poput reklamnog slogana, nije odabran s nakanom ciljane implikacije na sadržajni kôd radova već je asocijacija dva zasebna, autorska opusa Elvisa Bertona i Rolfa Lavena te posebice njihova suautorstva u realizaciji slika u čije su morfogeneze utkana, supstancijalno stopljena dva autorska likovna promišljanja.
Unazad petnaest godina Elvis Berton u Pazinu je održao prvu samostalnu izložbu. Proteklo razdoblje bilo je plodonosno po važnim odrednicama njegova umjetničkog digniteta: sazrijevanju likovnog izraza, bogatoj produkciji, mnogobrojnim priznanjima i nagradama, nizu samostalnih izložbi, sudjelovanjima na skupnim izložbama i likovnim kolonijama u zemlji i inozemstvu. Na ovogodišnjem, trećem samostalnom predstavljanju u Pazinu izlaže skulpture iz ciklusa Bijeli čempresi i Sedam gladnih godina, slikarske cikluse Prije kiše, Sjećanja na Tourves i Ptice te zajedničke slikarske realizacije sa Rolfom Lavenom.
Bertonove skulpture (objekti, instalacije) sličnih gradbenih postupaka polučuju dva različita likovna izraza. Bijeli čempresi strukturirani su građom od odbačenih elemenata raznovrsnih (u izvornoj funkciji istrošenih) drvenih artefakata koje transponira u nov, kiparski sadržaj. Udahnjuje im novi život u kompozicijama čvrste, sigurne strukture uravnoteženih, mirnih ritmova čistih, zaglađenih, oblika. Kompaktne, zatvorene, okomito skandirane volumene oživljavaju u prostor protegnute, okomito ili koso položene i na vrhu lučno zaobljene, šipke i upravo ovi lučni zaključci asocijativnom notom određuju i usmjeravaju naraciju i prisjećanja na konkretne, dimenzijama sitne arhitektonske volumene – kapelice razasute diljem krajolika. Ujedno, ove pojedinačne ili umnogostručene istake dodatno oživljavaju bijele plohe grafizmom prisjenaka stvaranih pomacima svjetla. Bijeli čempresi oblikovnom sintaksom, posvemašnjom bjelinom, stremljenjem u nebo, u doživljaju razotkrivaju i druge značenjske dimenzije.
Ciklus Sedam gladnih godina sadržajno se oslanja na biblijsku pouku da nakon sedam bogatih slijedi sedam gladnih godina. U Bertonovoj interpretaciji sedam gladnih godina vizualno opredmećuju asamblaži animalnog podteksta: sedam isušenih, izmučenih, skapavajuće lipsajućih krava. Polimorfna skupina životinja konstruirana je od raznovrsnih željeznih otpadaka: šipki, lanaca, vijaka, obruča… promišljeno raspoređenih tako da oblikuju njihove anatomske konture i dijelove tijela: obruči ili lanci prometnuti su u ogoljena rebra koja se klate na mršavim leđima, šipke u nestabilne noge koje drže klonula tijela, lanci u vimena… Cjelinu zaokružuje ili dopunjava zvučni zapis mukanja krava koji je autor snimio u stajama Svetvinčenta i u Bregima. Impresivan je ovaj ciklus višeslojnih sugestija od postignuća verističkog dojma izmučenosti, patnje, izdisaja vitalnosti i snage do aluzija na aktualnu socijalnu situaciju recentna vremena.
Stvaralačku eksploziju svojih plodnih godina stvaralaštva Berton potvrđuje i slikarskim vizualizacijama. Ciklusom Prije kiše nadograđuje osobnu poetiku serijom slikarskih prikaza grafičkih transkripcija stiliziranih, na osnovne obrise svedenih kuća. Na neutralnim podlogama, crtežom oblikovana arhitektura u sažetcima volumena, krajnje pročišćenog, sintetiziranog izraza replicira se u brižljivo građenim kompozicijama. Strukturirane, izvan svake slučajnosti, u pregledne ritmove jasnih sigli naherenih kuća, pročelja raščlanjenih elementima nestabilnih prozora, vrata i stubišta, evociraju djetinjstvo, spokoj, radost... Pregledne i naoko jednostavne vizualizacije u kojima nema retorike odišu lirskom atmosferom, a u percepciji prizivaju spontanost dječjeg crteža i radost stvaranja. Ciklus Sjećanja na Tourves razotkriva metafizički ambijent u vizualizaciji raščlanjenoj na semantičke znakove. Naime, Berton osobna, empirijska iskustva prostora preobražava u apstraktnu poeziju geometrije i organskih oblika zahvaćenih u osnovnim elementima i shematiziranim gabaritima. Kompozicije odlikuje i mogućnost dvojakih interpretacija, dominantne, središnje okosnice, koloristički i veličinom naglašeni potkovasti oblici (bedem, grad ili, zašto ne, skupina umjetnika) zakriljuju, uokviruju ili u svojoj nutrini sabiru kružno znakovlje (arhitekturu, ljude?). Njihov rubni okvir interpretativno prepoznatljiva, stršećeg raslinja jedini je narativni ustupak u transpoziciji konkretnog prostornog podatka. Ove slikarske zapise, u zbiru, prožima kredo intimne ispovijesti koji gledatelj više doživljava kao gotovo enigmatski, osobni sustav negoli stvaran topografski predložak.
Najnoviji, odnosno ciklus u nastajanju Ptice donosi i nov pristup u vizualnom izrazu koji evocira kubistički način promišljanja konstruiranja slike. Čvrste okosnice, jezgre kompozicija, čine savijena, zaobljena, zgrčena, razlomljena tijela ptica koja ispunjavaju površine platna. Tijela su im razložena u autonomne, grafičkim postupkom uokvirene, apstraktne ili realno narativne oblike, a njihovom integracijom u modularnom strukturiranju uobličen je motiv. Razaznajemo ga po indikativnim podatcima anatomije: kljunu, oku, krilu… Subjektivnom vizijom, smišljenom gradnjom s raznovrsnim planovima i raznosmjernim ritmovima Berton je realizirao potentnu seriju zasićeno ispunjenu unutrašnjom napetošću.
Sudjelovanje u umjetničkoj koloniji u čudesnoj, očaravajućoj Provansi za Bertona je značajno razdoblje, ne po dužini trajanja već po refleksijama na njegovo likovno stvaralaštvo. Ostvaren je spomenuti ciklus Sjećanja na Tourves i serija slika realiziranih novim „kooperativnim“ postupkom s Rolfom Lavenom. Svjedočenjem Bertona započeli su intuitivno, bez predodžbi i zamisli, ne naslućujući i ne predviđajući kompoziciju. Dakle, sve je bio eksperiment, ponukan sukladnošću osobnih likovnih izraza, produžen i nastavljen tijekom kasnijih sudjelovanja na umjetničkim simpozijima i susretima u inozemstvu, pa i u Bertonovu ateljeu u Katunu Trviškom. Slike s dvojnim signaturama zasnovane na asocijativnim, pretežito biljnim oblicima, određuje otvoren kolorit, brza i neposredna gesta. U ovim uzbuđenim likovnim razgovorima mnogostrukih, strukturalnih veza (ipak organizirana mikrosvijeta) uočavamo ili prepoznajemo pojedini rukopis. Poznavatelji s lakoćom identificiraju autorske dionice, ali ostaju razmišljanja o samozatajenju individualnosti, potiranju važnosti pojedinih umjetničkih osobitosti. Ipak, zaključujemo da stvaralački čin očituje kreativne, emotivne i duhovne pobude, radost i ispunjenje i vrijednosno je neovisan o jednom signatora djela ili o više njih.
Rolf Laven iz bogata i raznovrsna opusa (instalacije, skulpture i objekti u drvu i metalu, slike), pored zajedničkih realizacija s Bertonom, u Pazinu izlaže mali broj skulptura i slikarskih vizualizacija. Značajniji broj djela nije bilo moguće izložiti, kako se uobičajeno lakonski definira, zbog „objektivnih razloga“ financijske naravi. Skulpture Lavena strogo su geometrijskih, sintetiziranih kompozicija. Izrađene su od napetih, glatkih, zaobljenih metalnih (željeznih) ploča ili širih kružnih traka (obruča) postavljenih na način da tvore oplošja stereometrijskih oblika. Gradbeni elementi koji određuju i zatvaraju prostor skulpture nisu na svim stranama međusobno spojeni, oni ga ujedno i rastvaraju i otvaraju te se kroz otvore prožima prostor oko njih i u njihovim nutrinama. Time mijene svjetla i sjena na “ovojnicama“ i u jezgrama variraju obrise, naglašavaju ili zatamnjuju pojedine plohe i mijenjaju prostorne odnose. Korištenjem materijala u njegovoj zatečenoj, „prirodnoj“ boji, bez čišćenja i poliranja, čak i s tragovima varenja, u izrazu su potencirani oblici, njihovi odnosi i konstruktivna gradnja kompozicija.
U jednoj seriji Lavenovih apstraktnih slikarskih vizualizacija osnovne gradbene elemente čine raznovrsni koloristički oblici koji vrtložno prekrivaju površine, umnožavaju se, isprepliću, međusobno preklapaju i presijecaju, raznosmjerno pružaju. Kompozicijske strukture, određene njihovim suodnosom, rastvaraju se, mijenjaju, izmiču u gotovo nebrojene smjerove i odnose. U dinamičnom ritmu jednakovrijednih partitura participira i kolorit, bjeline – svjetlosni efekti u međuprostorima oblika te koloristički kontrasti između boja oblika i podloga na kojima se i temelji vizualna prostornost kompozicija. Smirenije su i preglednije konstrukcije slika s osnovnim gradbenim elementima neravnih, blago zaobljenih i izlomljenih vodoravnih i vertikalnih linija. Njihovim ponavljanjem oblikovani su nepravilni rasteri preko cijelih površina, a uravnoteženim ritmom ovih kolorističkolinijskih multiplikacija postignuta je i uravnotežena dinamika kompozicija.
Pored likovnih preokupacija i dosega dvojice autora, izložba nedvojbeno ukazuje na njihovu posvećenost likovnom stvaralaštvu, sustavnom, intenzivnom radu, nadograđivanju opusa radovima novih sadržajnih, metjerskih i stilističkih podloga. Zaključujemo da se značajnim vremenom, energijom i uloženim trudom u ovaj zajednički projekt preslikava ozračje vjere i pozitivnih emocija s likovnih pregnuća na organizacijska.
Marija Ivetić, 2015.